Hemobartoneloza (zarazna anemija mačaka) je zarazna bolest uzrokovana mikoplazmom M. haemofelis koja napada crvene krvne stanice (eritrocite).
Glavni način prijenosa bolesti je preko buha i krpelja. Isto tako je moguć prijenos i sa inficirane mačke na mačiće, iako još uvijek nije utvrđeno prenosi li se bolest već tijekom gravidnosti preko posteljice, za vrijeme samog poroda ili nakon poroda. Osim toga, neki autori navode da se bolest prenosi ugrizom, iako je vjerojatnije da su ugrizne rane samo ulazno mjesto za infekt, a ne da se bolest prenosi direktno preko sline. Moguć je prijenos i tijekom transfuzije krvi.
Sve mačke mogu biti zaražene, međutim, mačke čiji je imunosni sustav oslabljen – tu primarno mislimo na mačke pozitivne na FIV i FeLV (mačju sidu i mačju leukemiju), imaju veću mogućnost razvoja bolesti. Osim toga razni stresni faktori mogu utjecati na pojavu bolesti – druge bolesti, transport, borbe s drugim mačkama, itd.
Mikoplazma napada crvene krvne stanice, odnosno veže se za površinu eritrocita, te mijenja njezinu membranu. Iz tog razloga organizam takve eritrocite počinje napadati, te dolazi do njihova raspadanja. S obzirom da je glavno mjesto razgradnje eritrocita slezena, ona se povećava.
Postoje 3 oblika bolesti – akutni, kronični i inaparentni oblik. Klinički znakovi ovise o jačini invazije. Javlja se slabost, depresija, smanjeni apetit, smanjena aktivnost, blijedilo sluznica, ponekad i žutica, te splenomegalija (povećana slezena). Osim toga mogu se uočiti tahikardija i tahipneja, odnosno ubrzani rad srca i ubrzano disanje. U težim oblicima bolesti moguće je iznenadno ugibanje životinje. Klinički inaparentni oblik bolesti javlja se kod mačaka kod kojih je napadnut mali broj eritrocita, odnosno organizam uspije nadoknaditi izgubljene eritrocite produkcijom novih. Kod takvih životinja organizam zapravo uspostavi ravnotežu između stvaranja novih i razgradnje inficiranih crvenih krvnih stanica.
Bolest se dijagnosticira najčešće već na temelju kliničkih znakova bolesti, odnosno, pri pojavi navedenih znakova, odmah se sumnja i na hemobartonelozu. Moguće je uraditi i krvne pretrage, uzimati krv, raditi razmaske krvi, te nakon bojenja naći parazita na površini eritrocita. Međutim, s obzirom da je riječ o cikličkoj infekciji, može se desiti da je životinja inficirana, ali u trenutku pregleda nema vidljivih inficiranih eritrocita. Upravo iz tog razloga, već pri sumnji na bolest, često se počinje liječenje iako uzročnik nije 100% dokazan. U novije vrijeme mogući su i sofisticiraniji načini otkrivanja uzorčnika, prvenstveno PCR metodom (lančana reakcija polimerazom).
Liječenje je ovisno o kliničkim znakovima. U blažim slučajevima dostatna je primjena antibiotika. Dok je u težim slučajevima uz dugotrajnu terapiju antibioticima (koja može potrajati i 3-4 tjedna), ponekad potrebno davati i lijekove za supresiju imunosnog sustava. Na taj se način sprečava daljnje razaranje vlasitith eritrocita. U životinja kod kojih je došlo do obilnog razaranja crvenih krvnih stanica, može se raditi i transfuzija krvi. Dešava se da bez obzira na poduzeto liječenje, životinje ostaju kliconoše, tj. ne dođe do potpunog uklanjanja uzročnika iz organizma, međutim, smanjuju se klinički znakovi bolesti.
Bolest je najbolje prevenirati. Mačore se preporučuje kastrirati kako bi se smanjila potreba za lutanjem i agresijom. Danas na tržištu postoji veliki broj preparata kojima se suzbijaju buhe i krpelji, stoga prevencija na taj način ima veliku ulogu u sprečavanju pojave bolesti.